Sloboda izražavanja na internetu: Implikacije na polju spoljne politike

Uvod

Od samog postanka javnog interneta, pitanja globalne vladavine internetom su istovremeno bila i pitanja međunarodne politike. Ipak, mada je sigurnost na internetu kroz čitavu svoju historiju bila politizirana na međunarodnom nivou, tek odnedavno su pitanja izražavanja i slobode govora na internetu počela da budu razmatrana kao pitanja spoljne politike. Ova analiza će ponuditi pregled dvaju ključnih spoljnopolitičkih debata o slobodi izražavanja na internetu, prije nego što sugeriramo puteve razvoja buduće spoljne politike o internetu i moguće konsekvence tih puteva po slobodu izražavanja na internetu.

Sloboda interneta kao spoljna politika

“Debata o slobodi interneta” izrasla je u jednu od najvažnijih međunarodnih debata o slobodi izražavanja na međunarodnom nivou i spoljnoj politici. Jednu od najznačajnijih javnih izjava o takvoj spoljnopolitičkoj inicijativi dala je Državna sekretarka SAD, Hilari Klinton (Hillary Clinton), u svom govoru "Zapažanja o slobodi interneta" od 21. januara 2010. godine. Uprkos činjenici da je pomenula i druge države, očito je fokus njene izjave bio na Kini i Iranu, koje su bile pomenute češće nego bilo koja druga država. Dalje, u ovoj fundamentalnoj izjavi o slobodi interneta kao pitanju spoljne politike pojavljuju se dva ključna aspekta: Pretpostavka da će osiguravanje slobode izražavanja poslužiti kao pokretač “revolucijama prijateljski nastrojenim ka SAD”, kao i krajnje dvosmislena uloga koju korporativni sektor igra u osiguravanju slobodnog izražavanja.

Slijedeći zapažanja koja je iznijela Klintonova, nekoliko evropskih država počelo je da razvija inicijative o slobodi interneta koje su generalno bile prihvaćene kao odgovor na potiskivanje masovnih javnih protesta u Iranu u 2009. godine. Vjerovatno najpoznatija od njih je francusko-nizozemska inicijativa iz maja 2010. godine, koju su zajedničkim komunikeom proglasili tadašnji ministri spoljnih poslova dvaju zemalja, Bernar Kušner (Bernard Kouchner) i Maksim Ferhojgen (Maxime Verhagen). Inicijativa je kulminirala na ministarskom sastanku na temu "Internet i sloboda izražavanja", održanog u julu 2010. godine. I ovdje su ključne tačke na dnevnom redu bile podrška pretpostavljenim revolucionarnim aktivnostima "sajber disidenata" (cyber dissidents) i dvosmislene uloge korporativnog sektora. Ipak, francusko-nizozemska inicijativa se daleko snažnije poziva na okvir za zaštitu ljudskih prava kako bi se garantirala sloboda izražavanja od inicijative o slobodi interneta Stejt departmenta SAD.

Ipak, od kada su lansirali zajedničku inicijativu, izgleda da su Francuska i Nizozemska pošli odvojenim putevima u pristupu slobodi interneta. To se u najvećoj mjeri pripisuje promjenama u kabinetima i pomeranju ravnoteže moći unutar vlada dvaju država. Nakon Kušnerove ostavke, francusko Ministarstvo spoljnih poslova ušlo je u period pun turbulencija. U tom periodu, predsjednička palata je počela da sve više dominira spoljnom politikom o internetu nakon poziva predsjednika Nikolasa Sarkozija (Nicolas Sarkozy) o “civiliziranom internetu”, pri ćemu će država djelovati kao civilizatorska sila. U Nizozemskoj, parlamentarni izbori 2010. godine i promjene u vladinom kabinetu koje su slijedile su takođe doveli do imenovanja Uriela Rosentala (Uriel Rosenthal) na položaj novog ministra spoljnih poslova. Za razliku od Francuske, on je nedavno izrazio interes da ide dalje od postojećih inicijativa o slobodi interneta, sugerirajući da industrijska samoregulacija nije dovoljna i da je potrebna dopunska vladina regulativa.

Debata o slobodi interneta stigla je i do njemačkog Ministarstva spoljnih poslova. Uprkos raširenoj javnoj debati o vladavini internetom na nacionalnom nivou i regulativi unutar Njemačke, ta je debata donedavno imala tek ograničeni uticaj na njemačku spoljnu politiku van Evrope. Nadovezujući se na taj model, prva izjava o slobodi interneta njemačkog ministra spoljnih poslova Gvida Verstervelea (Guido Westerwelle) u maju 2011. godine se puno više oslanja na međunarodni diskurs o slobodi interneta nego na nacionalnu debatu o vladavini internetom i njegovom reguliranju.

Slijedi da su ministarstva spoljnih poslova Njemačke, Francuske, Nizozemske i SAD-a suočeni sa izazovom kako uspostaviti koherentni opšti okvir za vladavinu internetom koji će uzeti u obzir i nacionalne i međunarodne debate. Bitno je znati da su sva četiri ministarstva uspostavila interne strukture sa specifičnim zadatkom stvaranja politika o slobodi interneta koje će promovirati slobodu izražavanja na međunarodnom nivou. To bi trebalo, na srednjem i dužem roku, voditi ka primjetnom razvoju spoljnopolitičkih inicijativa o internetu. Ipak, kako smo već pomenuli, njihova sposobnost za uvođenje stvarnih promjena vladinih politika u velikoj mjeri ovisi o dinamici odnosa unutar ministarstva i vlada.

Takođe, već su vidljivi znaci da debata o slobodi interneta sazrijeva, kako u smislu razvoja inicijativa o substancijalnim politikama o slobodi interneta, tako i u smislu povećane koherentnosti između nacionalnih i međunarodnih politika. Nedavno objavljeni izvještaj vašingtonskog Centra za novu američku sigurnost (Center for New American Security), pod naslovom "Sloboda interneta: Imperativ spoljne politike u digitalnom dobu" (Internet Freedom: A Foreign Policy Imperativ in the Digital Age), predlaže osam “principa” koji bi usmjeravali politiku SAD o slobodi interneta, a mnogi od tih principa uključuju substancijalne političke inicijative za promoviranje slobode izražavanja kao što su reforma izvoznih kontrola, uspostavljane ekonomskih poticaja za korporacije koje će podržati slobodu izražavanja, kao i pokušaj stvaranja međunarodnih normi.

Internetska ljudska prava kao pitanje spoljne politike

I dok se debata o slobodi interneta nastavlja, javlja se druga struja međunarodne debate o slobodi izražavanja na internetu koju možemo nazvati “pristup zasnovan na ljudskim pravima”. Tu strategiju prati izvjestan broj država, a naročito Švedska i Brazil, kao i veliki broj međunarodnih organizacija i aktera građanskog društva. Taj diskurs nastoji da debatu o slobodi izražavanja na internetu situira unutar postojeć eg prava o ljudskim pravima, tražeći načine za primjenu postojećih normi i razvijanje "novih prava" koja bi se odnosila na internet. Ova strategija se uobičajeno provodi u saradnji sa postojećim međunarodnim institucijama za promociju ljudskih prava i slobodu izražavanja, uključujući i Ujedinjene nacije (UN).

Nedavno objavljeni izvještaj Specijalnog izvjestitelja UN Frenka Larua (Frank La Rue), naslovljen “Izvještaj o promociji i zaštiti prava na slobodu mišljenja i izražavanja” posvećen je, u najvećoj mjeri, razvoju “opštih principa o pravu na slobodu mišljenja i izražavanja na internetu", kao okvirima u kojima se mogu primjeniti ograničenja sadržaja na internetu. Izvještaj je rezultat obimnog konsultativnog procesa koji je uključio vlade, građansko društvo, međunarodne korporacije i ekspertsku zajednicu. Rezultat je da on predstavlja vjerovatno najbolje razvijeni okvir za primjenu normi o ljudskim pravima na slobodu izražavanja na internetu.

Švedsko ministarstvo spoljnih poslova je naročito aktivno slijedilo tu strategiju na nekoliko nivoa, a prije svega kroz konzistentnu podršku Specijalnom izvjestitelju. Dugotrajna podrška koju ministarstvo daje internetskim okvirima zasnovanim na ljudskim pravima daje mu značajan nivo međunarodnog kredibiliteta po pitanju slobodnog izražavanja na internetu, slično kao i kod njegove sposobnosti organizacije izjava o slobodi izražavanja na internetu kao predstavnika šire međunarodne koalicije pri Vijeću za ljudska prava UN-a.

Traženje pristupa zasnovanog na ljudskim pravima takođe je dovelo do razvoja širokog spektra deklaracija, principa i povelja o pravima na internetu. Ona su uglavnom razvijena unutar međunarodnih organizacija ili koalicija više zainteresovanih strana, kao pokušaj razvijanja okvira zasnovanih na ljudskim pravima koji bi se primjenili i na slobodu izražavanja na internetu. Sadržaj tih dokumentata veoma je raznovrstan, od razmatranja osnovnih principa kao u brazilskim Načelima vladavine i korištenja interneta iz 2009. godine, Načela globalne mrežne inicijative iz 2008. godine, ili Načela vladavine internetom Vijeća Europe iz 2011. godine, pa sve do obimnijih dokumenata koji ciljaju ka razradi i primjeni prava kao što je Povelja o pravima na internetu Asocijacije za progresivne komunikacije (APC) iz 2006. godine, ili Povelja o ljudskima pravima i načelima na internetu iz 2010. godine.

Zajedničko svim ovim dokumentima je pozivanje na međunarodno pravo o ljudskim pravima, najviše na Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima iz 1948. godine. Dalje, najčešće su razvijeni od širokog spektra zainteresovanih aktera različitog institucionalnog porijekla, uključujući građansko društvo, privatni sektor, akademsku i tehničku zajednicu. Ministarstva spoljnih poslova, mada su često direktno uključena u proces, uglavnom nisu preuzimala vođstvo u pripremi nacrta tih dokumenata.

Jedan od najinteresantnijih primjera takve suradnje jeste Povelja o ljudskim pravima i načelima na internetu, koju je razvila Dinamička koalicija za prava i načela na internetu (Internet Rights and Principles Dynamic Coallition) Foruma za vladavinu internetom (Internet Governance Forum). Kako bi dobili predstavu o raznolikosti subjekata uključenih u proces pisanja Povelje, znajte da je Upravni odbor Koalicije sastavljen od članova akademske zajednice iz Japana, Brazila, Velike Britanije i SAD-a, predstavnika građanskog društva iz Indije, SAD-a i Brazila, aktera iz privatnog sektora Njemačke, SAD-a i Velike Britanije, predstavnika Vijeća Europe i UNESCO-a, i jednog švedskog diplomate.

U osnovi svih ovih dokumenata stoji uvjerenje da su ljudska prava relevatni okvir za promociju prava pojedinaca na internetu. Iz toga slijedi da uspjeh ili propast tog pristupa ovisi od priznavanju “internetskih ljudskih prava” unutar šire zajednice ljudskih prava i međunarodnog prava o ljudskim pravima. Izgleda da izvještaj koji je pripremio Laru (Frank La Rue) i predstavio Vijeću za ljudska prava predstavlja značajan korak naprijed u tom pravcu, ali ostaje nam vidjeti na kakav će prijem naići izvještaj.

Put koji predstoji? Koherencija politika o internetu...

Dok veliki broj država izražava spremnost da potvrdi značaj ljudskih prava i prava na slobodu izražavanja na internetu, već smo pomenuli da tek relativno mali broj njih je aktivno uključeno u proces razvoja povelja i principa koji su se pojavili u posljednjih pet godina. Mada ti procesi ne moraju nužno voditi ka usvajanju međunarodnih ugovora kao što je Konvencija o sajber-kriminalu Vijeća Europe (Cybercrime Convention) iz 2001. godine, oni osiguravaju prostor za definiranje i razradu koncepata i principa slobode izražavanja na internetu.

Ministarstva spoljnih poslova se sve češće suočavaju sa potrebom da uključe inicijative o slobodi izražavanja u svoje spoljne politike. Tri ključna aspekta koji se uporno ponavljaju u tom kontekstu su (1) povezivanje sa postojećim okvirima o ljudskim pravima, (2) pretpostavljena uloga interneta u omogućavanju i hranjenju revolucija, i (3) upitna uloga privatnog sektora. Ipak, ti aspekti razvijeni su u veoma različitim političkim kontekstima i okolnostima. “Strategije o slobodi interneta” koncentrirane su na specifične spoljnopolitičke ciljeve i događaje za koje se smatra da su s razlogom povezani sa slobodom izražavanja, a uobičajeno su to protesti i revolucije. Nasuprot tome, “strategije o internetskim ljudskim pravima" su više fokusirane na razvoj i ugrađivanje aspekata slobode na internetu u postojeće okvire o ljudskim pravima.

U slučaju strategija zasnovanih na slobodi interneta, od velikog je značaja sveopšta koherentnost politika o internetu. To proizlazi iz vrlo različitih međunarodnih i nacionalnih strategija o politikama o internetu, što vodi ka suprotstavljenim vrijednostima što se može pokazati naročito štetnim po spoljnu politiku. Tenzija koja postoji između nacionalnih politika o internetu – WikiLeaks u SAD-u ili zakon HADOPI u Francuskoj - i spoljne politike koja promovira slobodu interneta nije, ni u kom slučaju, zanemarena od onih na koje se te politike odnose. Ovdje izazov nije samo spojiti relevantne političke oblasti u jedan dokument, što je bio slučaj sa Međunarodnom strategijom o Sajber-prostoru SAD-a (US International Strategy for Cyberspace), već razvoj koherentnog okvira sa principima koji će se primjenjivati u svim ministarstvima i političkim oblastima.

Tu je prednost na strani strategija o internetskim ljudskim pravima, zato što one već posjeduju jasni skup principa i načela, ali ovise o priznavanju "prava na internetu kao ljudskih prava". One takođe profitiraju od široke baze zainteresovanih subjekata uključenih u proces pripreme nacrta. Kada govorimo o broju povelja i načela koja su trenutno u opticaju, ostaje nam vidjeti da li će se od njih razviti koherentni opšti okvir o internetskim ljudskim pravima.

Konačno, sa sazrijevanjem politika o slobodi interneta i razvojem okvira o internetskim ljudskim pravima, velika je vjerovatnoća da ćemo vidjeti sve veće preklapanje između strategija zasnovanih na slobodi interneta i onih zasnovanih na ljudskim pravima.

Mada je vrlo vjerovatno da će ostati jaz između država koje sprovode odvojene spoljnopolitičke strategije po ovim pitanjima, kao rezultat različitih strateških interesa i spoljnopolitičkih ciljeva, ima dovoljno razloga za sugestiju da možda postoji prostor za bolju saradnju između država na razvijanju politika usmjerenih ka većoj slobodi izražavanja na internetu.